Grafički dizajn je vrsta primijenjene umjetnosti koja najčešće uključuje kombiniranje tipografije, ilustracije, fotografije i tiska, kako bi se vizualnom komunikacijom prenijela neka ideja ili poruka, u svrhu informiranja, uvjeravanja ili educiranja.

U novije se vrijeme grafički dizajn podjednako bavi i novijim tehnologijama, primjerice videozapisima, filmom ili multimedijom. Premda uglavnom vezan uz dvodimenzionalno, ne isključuje i bavljenje trodimenzionalnim objektima (ambalažom, industrijskim dizajnom, dizajnom izložbenih prostora pa čak i arhitekturom).

Iako oblikovanje formi zahtijeva kreativnost i poznavanje stilova (donedavna su grafički dizajneri u većini slučajeva bili školovani umjetnici: slikari ili grafičari), dvije su bitne značajke koje čine grafički dizajn različitim od umjetnosti i primijenjenih umjetnosti:

• poruku je potrebno oblikovati tako da je prepoznatljiva i razumljiva namijenjenoj publici
• dizajner mora voditi računa o tehničkoj izvedbi.

Prvo korištenje izraza grafički dizajner pripisuje se Williamu Addisonu Dwigginsu 1922. godine, no u širu upotrebu izraz ulazi tek nakon Drugog svjetskog rata.

Vizualni identitet, kućni stil ili imidž tvrtke ili korporacije kreira se i osmišljava grafičkim dizajnom i marketingom, provodi na sve segmente poduzeća i najčešće definira pomoću priručnika osnovnih standarda. Vizualni identitet je zbir svih aspekata koje poduzeće formira kao vlastito, prepoznatljivo i konzistentno, kroz sva sredstva komunikacije, promocijom i distribucijom materijala, podjednako unutar i izvan poduzeća.

Vizualni identitet nastaje planiranim, koordiniranim i profesionalnim djelovanjem u oblikovanju pojedinih elemenata vizualne prezentacije poduzeća, koje je usklađeno s čitavom koncepcijom marketinga. Identitet tvrtke predstavlja prije svega sistematiziranje i kontroliranje nastupa tvrtke u javnosti. U tom smislu osnovu identiteta tvrtke predstavlja priručnik (ili knjiga standarda) za njegovo provođenje, koji sadrži standarde primjene elemenata vizualne prezentacije za svaki konkretan i pretpostavljeni slučaj. U organizacijskom i pravnom pogledu poželjno je da priručnik ima karakter osnovnih normativnih akata poduzeća.

Prednost identiteta tvrtke jest u ekonomičnosti nastupa na tržištu. Naime, efekti svake marketinške akcije koja je podređena osnovnoj koncepciji identiteta kumuliraju se (zbrajaju), što u slučaju provedbe akcije marketinga bez strateškog plana identiteta tvrtke nije slučaj. Praktički, svaka se ekonomsko-propagandna akcija ili druga marketinška akcija u javnosti gubi nedugo nakon prestanka njezina provođenja i djelovanja. Niz međusobno nekoordiniranih akcija ne ostavlja željeni efekt.

Postavke korporativnog identiteta

• radi se o sređenom sistemu vizualne prezentacije tvrtke
• radi se o predodžbi tvrtke u javnosti, dakle, konačni ciljevi nisu likovni atributi identiteta, nego način na koji likovni elementi djeluju na stvaranje predodžbe o tvrtci. Ova djelatnost na relaciji identiteta tvrtke dovodi u situaciju direktnog spajanja djelatnosti grafičkog dizajna i sociopsiholoških istraživanja.

Utvrđivanje opsega vizualog identiteta predstavlja jednu od preliminiranih faza realizacije. Opseg djelovanja na izradi identiteta zavisi od slučaja do slučaja, odnosno od konkretne situacije, specifičnosti poduzeća, njegove pozicije u široj i profesionalnoj javnosti, itd.
Korporativni identitet obuhvaća ukupnost proaktivnih, reaktivnih i nenamjernih aktivnosti i poruka organizacije. Definiranje identiteta također prethodi u oblikovanju imidža ireputacije.

Korporativna komunikacija (engl. Corporate Communications, njem. Unternehmenskommunikation) je pojam u poslovnoj ekonomiji i komunikacijskim znanostima. Korporativna komunikacija u funkcionalno-organizacijskom smislu preuzima središnje upravljanje sveukupne komunikacije korporacije s interesnim dionicima (engl. stakeholder) s ciljem postignuće najveće moguće reputacije.

Korporativna komunikacije je dio organizacijske komunikacije koji se bavi profitnim sektorom. Time se razumiju korporacije, ali i mala i srednja poduzeća. Korporativna komunikacija širi je pojam od odnosa s javnošću. U Hrvatskoj se kao sinonim koristi i izraz korporativni odnosi s javnošću (Korporativni PR). U manjim poduzećima gdje je zaposlena jedna ili svega nekoliko osoba koje su zadužene za komunikacijske aktivnosti, odnosi s javnošću smatraju se istovjetnim korporativnoj komunikaciji.

Osnovni principi identifikacije (vizualne konstante)

Sljedeće osnovne likovne elemente možemo izdvojiti kao one koje nalazimo u najvećem broju modela stvaranja identiteta tvrtke:

1. Naziv poduzeća → izbor naziva od kritičnog je značenja za poduzeće jer naziv ima karakter signuma, kojim se čitavo poduzeće u svim vizualnim i verbalnim komunikacionim situacijama objašnjava. Osim osnovnih parametra naziva poduzeća, koje mora zadovoljiti (jasnoća, čitljivost, informativnost, adekvatnost, asocijativnost itd.), naziv mora biti usklađen s elementima marketinga (ekonomska propaganda, promocija, odnosi s javnošću i sl.);
2. Zaštitni znak poduzeća → također mora biti usklađen s osnovnim intencijama reprezentativnosti, jasnoće, atraktivnosti, jednostavnosti, mogućnostima aplikacije itd., uključujući njegove varijacije (pozitiv-negativ boje, veličine itd.);
3. Logotip → predstavlja stilizirana slova naziva poduzeća ili njegove kratice; često zamjenjuje zaštitni znak, ali to ne mora biti, nego se sa zaštitnim znakom može upotpunjavati;
4. Boje poduzeća moraju biti unaprijed programirane u svim svojim varijantama intenziteta, tonova i karaktera. Boje mogu imati i funkciju kôda, bilo da globalno prestavljaju karakter poduzeća, bilo da postoji koloristički kôd označavanja pojedinih pogona, odjela i poduzeća u tvrtci;
5. Kućno pismo → predstavlja karakterističan tip slovnih znakova (tipografija) koji se u okviru kreiranja identiteta odabire iz postojećih tipografskih modela. Pored karakterističnosti (koja od velikih firmi rezultira konstrukcijom i posebne tipografije), treba odabrati i takav tipografski repertoar koji se lako nalazi u različitim reproduktivnim sistemima;
6. Vizualni identitet potom se prosljeđuje na:
   1. primarna sredstva komunikacije (listovni papir, omotnica, pečat, posjetnica, poslovna mapa, diploma, pozivnica, iskaznica, ulaznica, dopisnica...)
   2. sekundarna sredstva komunikacije (oglas, plakat, brošura, zastava, stolna zastavica, natpis na vozilu...)
   3. medijska sredstva komunikacije (oglas, plakat, prospekt, letak, displej, vrećica, naljepnica, godišnje izvješće, rokovnik, kalendar...); razlika u odnosu na sekundarna sredstva je utoliko što se definirani kućni stil npr. oglasa ili plakata prilagođava određenim proizvodima ili kampanjama
   4. gotove proizvode (olovka, kapa, majica, upaljač, šalica...)
   5. ambalažu proizvoda (identitet grupe proizvoda, kolekcije, transportne ambalaže, etikete, privjesnice, naljepnice...)
   6. publikacije (časopis, novine, knjige...)
   7. signalistiku (smjerokazi, znakovi i obavijesti)
   8. uniforme